Petak trinaesti

Živimo u zemlji u kojoj je sve ispolitizovano, i to je nešto što svakom normalnom ljudskom biću smeta. Nije, međutim, naš izbor da se bavimo politikom; ona se na najbrutalniji mogući način umešala u naše živote, i postala je deo svakodnevice. Događaj o kome je preko vikenda brujala vaskolika srpska javnost jeste ljudska tragedija, i u skladu sa time bi trebalo poštovati mrtve u tišini, ali je pad helikoptera u neposrednoj blizini beogradskog aerodroma „Nikola Tesla“ nešto o čemu se ne sme ćutati, sve dok se ne dobiju odgovori na pitanja.

Hronologija događaja

U petak je u bolnicu u Novom Pazaru maloletna (čitaj: neiskusna, a ne loša) majka donela bebu staru pet dana, koja je bila u jako lošem stanju, a prema izjavama direktora te ustanove beba je bila praktično mrtva. Nakon što je novorođenče reanimirano i nakon dijagnostike (aspiratorna pneumonia), beba je zbog tehničke neopremljenosti bolnice u Novom Pazaru upućena, u pratnji anesteziologa i medicinskog tehničara, u klinički centar u Kragujevcu. Na putu ka Raškoj sanitetsko vozilo je naišlo na odron zemlje i klizište, i zajedno sa drugim automobilima ostalo zarobljeno na tom delu puta. Normalna procedura u takvim situacijama nalaže da se zvaničnim kanalima zatraži pomoć u transportu, te je o svemu obavešteno ministarstvo zdravlja, koje je (realno je pretpostaviti) pomoć zatražilo od ministarstva odbrane, budući da vojska raspolaže helikopterima i na aerodromu „Batajnica“ ima stalno dežurnu jedinicu, koja je do sada angažovana u nebrojenim akcijama spašavanja i potrage. Ministar odbrane, Bratislav Gašić, izdaje naređenje komandi vazduhoplovstva da se angažuje ekipa, i komandant  204. vazdhoplovne brigade VS Predrag Bandić potpisuje naredbu da se letelica MI 17/8, kojom je upravljao major Omer Mehić, uputi ka Raškoj. Kada je i zbog čega odlučeno da se beba, umesto u Klinički centar u Kragujevcu, transportuje u Beograd – pitanje je na koje će morati da odgovori jedan od dvojice ministara direktno uključenih u donošenje odluka, a ukoliko oni to ne budu učinili to će umesto njih morati da uradi srpski premijer. Helikopter je bez ikakvih problema doleteo do Raške, preuzeo bebu i medicinsko osoblje i poleteo ka Beogradu. Do glavnog grada se stiglo bez ikakvih problema, uprkos mestimičnoj magli i lošoj vidljivosti. I pored složenih meteorolških uslova i činjenice da su uprave dva najveća stadiona u Beogradu upalile reflektore kako bi helikopter mogao da sleti, i pored činjenice da u neposrednoj blizini Vojnomedicinske akademije postoji heliodrom, doneta je odluka da se letelica uputi ka Surčinu i da sleti, što je van svih protokola, na civilni aerodrom „Nikola Tesla“. Šta se dalje događalo pokazaće analiza „crne kutije“, a epilog svi znamo. Helikopter se u reonu naselja Radio Far, u neposrednoj blizini aerodroma, srušio. Tom prilikom su nastradali beba i šest ljudi.

Ključna pitanja

Ko je, i zbog čega, doneo odluku da se beba umesto u Kragujevac transportuje u Beograd? Njeno stanje po prijemu u bolnicu jeste bilo teško, ali je nakon reanimacije o njoj mogao da se brine svaki zdravstveni centar u Srbiji opremljen inkubatorom. Zbog čega je doneta odluka da se u složenim meteorološkim uslovima produži vreme transporta i da se tako povećaju izgledi za eventualne komplikacije?

Ko je obavestio medije da će ministar zdravlja Zlatibor Lončar sačekati helikopter sa bebom na beogradskom aerodromu „Nikola Tesla“? Ko je i zbog čega organizovao dolazak predstavnika medija, sa naglaskom na kamermane i fotoreportere?

Ko je osoba koja je obaveštavala agenciju „Beta“ o toku događaja, i ko je plasirao informaciju da je helikopter sleteo i da je beba zbrinuta?

Ko je javio supruzi poginulog majora Mehića da je helikopter sleteo i da je sve u redu?

Zbog čega je helikopter pola sata kružio iznad Surčina? Ako je istina da su tri civilna leta te večeri zbog složenih meteoroloških uslova preusmerena na aerodrom u Temišvaru, zbog čega i za helikopter nije odabrana alternativna lokacija, pogotovo što ta vrsta letelice kada njome upravlja iskusan pilot kakav je bio major Mehić može da sleti na bilo koju površinu?

Da li je helikopter upotrebljen u akciji imao pomoćni rezervoar ili nije? Maksimalni dolet tog vazduhoplova je 465 km sa osnovnim rezervoarom, a sa pomoćnim nešto preko 900 km. Do Raške i nazad ima oko 400 km, pa ako pomoćnog rezervoara nije bilo može li da se priča o eventualnom ostajanju bez goriva (usled dugog kruženja nad Surčinom)?

Ostaje još sijaset pitanja, poput onog zbog čega je direktno prenošena sednica Vlade na kojoj je premijer iščitao imena poginulih i na kojoj je ministar odbrane rekao „To je, predsedniče, onaj helikopter koji vas je vozio od Feketića do Dimitrovgrada“. Da li je srpska javnost morala da bude uključena i u te događaje, posebno ako se u obzir uzme specifičnost i težina celog događaja. Osnovno vaspitanje a i logika nalažu da takva sednica bude zatvorena za javnost.

Ponašanje medija

Srpsko novinarstvo je odavno na niskim granama, jer su iz te profesije prosto proterani misleći ljudi vešti u baratanju pisanom rečju, i njihova mesta su zauzeli polupismeni i vrlo neobrazovani mediokriteti, lišeni svakog osećaja za meru i pristojnost. Još sumnjiviji su kvaliteti urednika medija, za koje je bitno jedino da su slepo poslušni. Mediji u Srbiji već duže vremena ne prenose informacije, već koristeći što bizarnije i bombastičnije naslove i objavljujući najgore moguće priloge i tekstove bude kod publike ono najgore u ljudima. Time su se svi mediji stavili u službu vlasti, čiji je cilj da što je moguće više otupi oštricu misli i da od građana napravi poslušnu i amorfnu masu zombija. Aktuelni fašistički režim to za sada koristi na briljantan način, a ne bude li se nešto promenilo u najskorije vreme ta praksa će se nastaviti i dalje.

Urednici lešinari su se tako i proteklog petka prosto utrkivali ko će sa više detalja propratiti nešto što bi trebalo da bude rutinska akcija transporta novorođenčeta sa zdravstvenim problemom. Da je sve rađeno po diktatu jasno je kao dan, jer da nije tako ne bi reporter RTS-a, koji se nalazio na licu mesta, javio da je helikopter bezbedno sleteo i da je beba zbrinuta. Istog trenutka su svi elektronski mediji preneli tu vest, dodajući usput i tobožnju izjavu direktora Instituta za majku i dete. Da se radi o naručenom copy/paste novinarstvu vidljivo je iz materijalne greške, jer su svi mediji redom preneli vest u kojoj je reč aerodrom („Nikola Tesla“) napisana velikim slovom i u pogrešnom padežu. To je više nego jasan dokaz da se radi o poslušnom prenošenju naručenog ili napisanog teksta, koji je sročen tako da promoviše aktuelni režim kao spasioca u još jednoj kritičnoj situaciji.

Neozbiljno bi bilo očekivati da bilo ko od urednika i novinara, koji su razvlačili po medijima i nastradalu bebu i njene roditelje, snosi odgovornost. A u pristojnom društvu bilo bi sasvim prirodno da mediji koji su prenosili dezinformacije budu kažnjeni. Odgovornost za pisanu i izgovorenu reč mora da postoji, kao i odgovornost za (dez)informisanje javnosti. Ovaj petak trinaesti bi mogao lako da se pretvori u najveću noćnu moru aktuelnog režima. Evidentno je da su želeli da zloupotrebe bolest tek rođenog deteta u svrhu lične promocije ministara, a time i cele Vlade, ali bi to moglo da im se vrati kao bumerang. Upravo zbog slepe poslušnosti urednika koji drhte pred vrhovnim cenzorom koji se kune da u Srbiji nema cenzure. Kakav god ova priča da ima epilog, ostaje neizmerna tuga za postradalima, ostaje bol sa kojim će porodice poginulih da žive, i ostaju pitanja. Odogovora ovog puta mora biti.

Slučaj Tijane Jurić

Odmah u startu moram da se ogradim, i da iznesem svoj vrlo jasan stav po pitanju onoga što se desilo Tijani. Ne mogu ni da zamislim kako se osećaju Tijanini roditelji, i kroz kakav pakao prolaze, i mogu samo da im se divim na snazi i volji da prežive sve što se desilo i što se dešava. Beskrajno mi je žao što se jedan mladi život ugasio na takav način, i smatram da ubica treba da snosi najteže posledice. Kada kažem „najteže posledice“ ne mislim, poput mnogobrojnih „humanista“ koji bi ubicu spuštali u mravinjak odravši mu prethodno kožu, koji bi ga čerečili, mučili kineskim metodama, koji bi mu kost po kost lomili dok ne umre u mukama… O, ne. Ja nisam baš toliko human da bih se poistovetio sa ubicom. Ma koliko da nam je država neuređena i loša, u njoj postoji pravosudni sistem, i kao što je sistem (policija) rasvetlio zločin u Bajmoku, tako treba pustiti i druge delove sistema (tužilaštvo, branioca i sud) da za sada još uvek osumnjičenom (prezumcija nevinosti, sećate se toga?) razrežu adekvatnu kaznu. Kada kažem „najteže posledice“ mislim na najveću zakonom dozvoljenu kaznu, a u skladu sa svim okolnostima u kojima se krivično delo desilo. Smatram potpuno neprimerenim licitiranje visinom kazne, čime se vrši direktan pritisak na sudstvo. Treba pustiti pravosudne organe da urade svoj deo posla, i ne mešati se u ono za šta nismo kompetentni. Ili treba razbucati sistem, raspustiti sve institucije, i vratiti se na nivo plemenske zajednice, gde je jedina kazna bila linč do smrti.

Ono o čemu sam, zapravo, hteo da pišem jeste ponašanje medija, ali i javnosti, u slučaju male Tijane. Od kako je u javnost procurela informacija da je Tijana nestala, mediji su počeli besomučnu i bespoštednu lešinarsku trku i objavljivali su sijaset neproverenih, i kasnije se ispostavilo potpuno lažnih, informacija. Potpuno sam saglasan sa tvrdnjom da javnost ima pravo da bude informisana, ali Ministarstvo unutrašnjih poslova ima svoju službu za komunikaciju sa medijima, i policija je zapravo jedina merodavna da daje bilo kakve informacije u takvim situacijama. Neke stvari, u interesu istrage, treba prećutati, neke treba proveriti, neke treba reći javnosti. Zadatak medija je da ta saopštenja policije prenesu građanima, i time bivaju zadovoljene sve norme i potrebe. Policija radi svoj posao i štiti istragu na najbolji mogući način, mediji informišu javnost, građani imaju informacije o tome šta se dešava. Uopšte nema potrebe za bombastičnim naslovima, koji se koriste da u ljudima probudili ono bizarno i da ih prosto nateraju da pročitaju članak ili kupe novine. I nema potrebe za plasiranjem laži, a sve sa ciljem da se poveća tiraž, ne misleći pri tome o dalekosežnim posledicama koje se izazivaju.

Navešću primer već odavno propale novine „Kurir“, koja je dan ili dva pre rasvetljavanja ubistva pisala o tome kako je Tijanin otac dužan zelenašima, pa su je oni zbog toga oteli i odveli u Mađarsku, a to su potkrepili činjenicom (za koju je veliko pitanje da li je bila namerno puštena laž, da bi se pravi ubica opustio i eventualno počinio grešku) da je signal njenog mobilnog telefona lociran u susednoj državi. Nazovi novinari nazovi novine su išli dotle da su rekli kako su saznali da je Tijanin otac vratio glavnicu, ali postoji problem oko kamata koje nije isplatio zelenašima, pa je Tijana zbog toga oteta. Da li je iko od tih bednih piskarala i na jedan trenutak pomislio koliko se ozbiljno poigrava životom i psihom Tijaninog oca? Zar mu nije dovoljan pakao to što mu je ćerka nestala? Zar mora da dobije i etiketu krivca? I to na osnovu laži, plasirane da bi se podigao tiraž. Zar nisu pomislili kroz šta će prolaziti Tijanina majka ako i na trenutak pomisli da je moguće to što piše u novinama, pa se u njoj rodi nepoverenje prema suprugu, i kako bi to sve moglo da se završi u situaciji u kojoj su se nesrećni ljudi našli? A onda samo dan ili dva kasnije, kada je slučaj rešen i kada je javnosti saopšteno da je ubica Dragan Đurić, mesar iz Surčina, ološ iz Kurira objavljuje patetičan tekst kako su bili u prilici da se čuju sa Tijaninim ocem, koji je samo ponavljao da mu je dete ubijeno, i „čiji su se krici prolamali duboko u noć“. Iste te nule od ljudi i novinara, koje su samo dva dana ranije nesrećnog čoveka provlačile kroz blato, pokušale su da dignu tiraž epsko-lirskim opisom izmišljenog telefonskog razgovora. Postavlja se pitanje ima li iko u ovoj državi ko je kadar da utiče na pisanje medija, ili je sve prepušteno potplaćenim i poslušnim urednicima, sledeći logiku „Dok god pišu naše naručene tekstove, mogu da objavljuju šta god drugo požele!“?

Ne želeći ni za trenutak da umanjim tragediju koja je zadesila porodicu Jurić, moram da se osvrnem i na ponašanje javnosti na društvenim mrežama, kako tokom istrage, tako i nakon što je objavljeno da je Tijana ubijena. Prosto nisam mogao da se načudim koliko ljude ponese emocija, i koliko se veliki broj ljudi ponaša(o) kao da im je Tijana rod najrođeniji. U potpunosti sam podržavao sve akcije deljenja njene slike sa apelom da se svaka informacija javi policiji, ali ne mogu da razumem onolike izlive patetike i tuge koje sam – zajedno sa svima vama koji čitate ovaj tekst – danima gledao. Još je gore postalo kada se saznalo da Tijana nije oteta, već je ubijena. Na osnovu onoga što se do sada iz istrage zna, Dragan Đurić je u vidno alkoholisanom stanju svojim automobilom oborio Tijanu, izašao je iz kola, ona je počela da doziva pomoć, on je pokušao da je ućutka i na kraju je ubio. To su činjenice koje znamo, i na osnovu toga i mog laičkog poznavanja prava tu se radi o krivičnom delu ubistva bez predumišljaja. Situacija se otela kontroli, učinjeno je šta je učinjeno, tu povratka nema, i ubicu treba adekvatno kazniti. Ne vidim, međutim, sa kojim činjenicama raspolažu oni koji mesara iz Surčina nazivaju najpogrdnijim imenima koje ljudska mašta može da smisli, i ne vidim po čemu je to nedelo koje je on učinio gore od silovanja četvorogodišnje devojčice, ili nekog drugog ubistva, pogotovo onog sa predumišljajem. I prosto moram na kraju da se upitam, koliki su monstrumi oni koji bi zarad pravde podvrgli ubicu najtežim mukama, i uživali u njegovoj patnji. Gde prestaje neopravdano ubistvo a počinje ono opravdano? Razumem gnev, razumem emocije, razumem revolt, razumem želju da ubica bude kažnjen, ali ne razumem da se sve frustracije koje se u nama godinama i decenijama nakupljaju istresu na jednog čoveka, na jedan slučaj. Ne misleći pri tom na muku u kojoj su se našli Tijanini roditelji, i ne poštujući ni trunku njihova osećanja i njihov bol. Tijana je od žrtve ubistva postala sredstvo za obračun sa sopstvenim demonima, i ljudi su taj slučaj (odatle tako hladan i odvratan naslov ovog posta) iskoristili da iz sebe izbace ono najgore.

Pustimo to dete da počiva u miru, i pustimo te roditelje da se nose sa svojim bolom onako kako umeju i mogu. Nemojmo im dosipati so na ranu. Recite to što vas muči bračnom ili emotivnom partneru, roditeljima, prijateljima, psihoterapeutu… Nemojte koristiti tuđu tragediju i društvene mreže da na njima širite negativnu energiju. Bar toliko možemo da učinimo za Tijanu, da je ne ubijamo nakon što je već ubijena, i toliko možemo da učinimo za njene roditelje, da im ne zloupotrebljavamo dete.